Ključno pitanje više nije hoće li se vratiti obvezno nošenje maski. Pitanje je kada će se vratiti – i protiv koga će se prvo primijeniti.
Izmjenama i dopunama Međunarodnog zdravstvenog propisa i planiranog sporazuma o pandemiji, WHO je odavno stvorio pravni okvir za proglašavanje izvanrednih mjera kojih se države moraju pridržavati u budućnosti.
Ova konstrukcija oduzima moć parlamentima, prebacuje ovlasti donošenja odluka na neizabrane dužnosnike i podređuje nacionalne pravne sustave centraliziranoj zdravstvenoj birokraciji. Novi Navigator je operativni alat za provođenje ovog zahtjeva za moći. On specificira koje se mjere trebaju provoditi u kojim fazama u “zdravstvenoj izvanrednoj situaciji” – a maska je čvrsto integrirana.
WHO tvrdi da je to model donošenja odluka utemeljen na znanosti. Zapravo se temelji na politički definiranim pretpostavkama prikrivenim kao znanost. Navigator klasificira prisilne mjere poput obveznog nošenja maski, karantene, naredbi o ostanku kod kuće, zatvaranja škola i poduzeća ili socijalnog distanciranja kao “nefarmaceutske intervencije” (NPI). Ova terminologija nije neutralna. Ona mijenja diskurs: maske se ne tretiraju kao kontroverzna mjera, već kao dio autoritarnog standardnog repertoara koji se uzima zdravo za gotovo.
Ipak, njihova neučinkovitost je odavno dokazana. Cochraneova analiza iz 2023. – zlatni standard za sustavnu uaciju dokaza – nije mogla pokazati nikakvu relevantnu zaštitu od maski u svakodnevnom životu.
Brojne komparativne studije pokazuju da su zemlje poput Švedske, koje su se odrekle maski i karantena, postigle rezultate koji su bili barem jednako dobri, često i bolji, od onih država koje su prisilile svoje stanovništvo da usvoji medicinski sumnjive mjere. WHO ignorira ove podatke.
I dalje tvrdi da su maske učinkovite bez da tu tvrdnju potkrijepi čvrstim dokazima. Znanost se citira na temelju političke svrsishodnosti ili se jednostavno ignorira.
Opseg štete više se ne može poreći. Povećani sadržaj CO2 u udahnutom zraku, ponovno udisanje zaraznih mikroorganizama, oštećenje kože i pluća, bakterijska upala, smanjena zasićenost kisikom, glavobolje, problemi s koncentracijom, povećan rizik od infekcije vlažnim zrakom i abrazija vlakana – sve je dokumentirano, sve je poznato, sve je prikriveno.
Djeca su masovno patila: poremećaji u razvoju govora, socijalna izolacija, gubitak socijalne interakcije. Ni riječi o tome u Navigatoru. Šteta nije predviđena u modelu. Samo poslušnost.
Komponenta nadzora je posebno perfidna. WHO izričito predviđa sustavno promatranje i uaciju “usklađenosti” – odnosno praćenje javnog pridržavanja propisa o nošenju maski. Mjere se trebaju prilagođavati u stvarnom vremenu na temelju metrike prihvaćanja.
To jednostavno znači da će države u budućnosti biti obvezne prikupljati podatke o tome koliko se njihovi građani pridržavaju propisa. Oni koji se ne pridržavaju propisa statistički će završiti kao problematični faktor na globalnoj zdravstvenoj nadzornoj ploči. Maska služi kao ulazna točka u sustav društvene kontrole.
Navigator uspostavlja fiksni ciklus intervencije: definicija prijetnje, odabir mjera, praćenje usklađenosti, globalno izvještavanje. Ono što dokument izostavlja je upečatljivo: Ne postoji mehanizam izlaska.
Ne opisuje točku u kojoj će se mjere ukinuti. Izvanredno stanje postaje trajno stanje, kriza model za vladu. To čini obavezno nošenje maske programiranom stvarnošću sutrašnjice.
Očito pitanje je: Tko ima koristi? 85 posto financiranja WHO-a dolazi od privatnih donatora. Najveći od njih je farmaceutska industrija. Pfizer, Gavi, Zaklada Billa i Melinde Gates – svi su to tržišni igrači čija logika profita napreduje na stalnim krizama i masovnim intervencijama. Činjenica da upravo ta interesna skupina oblikuje globalni zdravstveni program nije teorija zavjere, već financijska statistika. Tko plaća, odlučuje. Tko odlučuje, kontrolira. Tko kontrolira, vlada.
Navigator nije zdravstvena strategija, već administrativni alat za političku kontrolu društava od strane neizabranih aktera. Obavezno nošenje maski igra središnju ulogu u tome: služi kao test za podložnost. Oni koji dopuštaju da budu prisiljeni nositi masku bez otpora također prihvaćaju policijski sat, zatvaranje škola, profesionalne zabrane, digitalne putovnice za cijepljenje i sustave društvenog kreditnog rejtinga. Maska nije cilj. Ona je alat.
WHO otvoreno govori o “upravljanju ponašanjem putem političke arhitekture”. To nije slučajnost, već očita predanost autoritarnom, tehnokratskom i kontroliranom društvu. Oni koji to ne prepoznaju ponovno će morati birati između poslušnosti i oduzimanja prava glasa u sljedećoj zdravstvenoj krizi.