Kad bi Covid-19 doista bio brzo šireća respiratorna bolest, višak smrtnih slučajeva slijedio bi predvidljive epidemiološke obrasce. Došlo bi do postupnog širenja iz urbanih središta u ruralna područja, a susjedne regije bi imale slične utjecaje.

Umjesto toga, istraživači su otkrili zapanjujuće razlike.

Razmotrite zapadnu granicu Njemačke. Gusto naseljene regije u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj zabilježile su razoran porast stope smrtnosti, dok susjedna njemačka područja ostala su praktički nepogođena.

„Čini se da se virus zaustavio na (nepostojećoj schengenskoj) granici“, rekao je glavni istraživač Joseph Hickey za The Defender. „Ali ljudi stalno putuju. Dakle, razlika je morala biti u pandemijskim mjerama.“

Isti fenomen dogodio se i u američkim gradovima. New York je pretrpio katastrofalne gubitke života, dok San Francisco, još jedno veliko međunarodno središte, nije.

Ako je novi virus bio odgovoran, zašto su se stope smrtnosti toliko drastično razlikovale u gradovima sa usporedivom demografijom, zdravstvenim sustavima i količinom putovanja?

Sinkronizirani porast broja smrtnih slučajeva ukazuje na propuste politika i negativan utjecaj mjera, a ne na patogene

Možda najozbiljniji dokaz protiv virusne verzije smrti je misteriozna sinkronizacija vrhunaca smrtnosti.

U Europi i SAD-u broj smrtnih slučajeva porastao je gotovo istovremeno u ožujku i svibnju 2020., odmah nakon što je WHO proglasio pandemiju, unatoč ogromnim razlikama u regionalnim vremenskim okvirima širenja zaraze.

U Italiji su sjeverozapadne regije imale sedam puta veću stopu smrtnosti nego središnje regije, ali oba vrhunca dogodila su se u isto vrijeme.

To je u suprotnosti sa svim poznatim modelima širenja virusa, koji predviđaju postupne epidemije kako se infekcije šire iz epicentara u udaljenija područja.

Umjesto toga, podaci sugeriraju koordinirani okidač koji je bio uvođenje smrtonosnih medicinskih protokola.

Siromašni i ranjivi platili su najvišu cijenu

Okrutnost pandemijskih mjera nije bila ravnomjerno raspoređena. Istraživači su otkrili da se višak smrtnih slučajeva koncentrirao u siromašnim zajednicama gdje su se stanovnici oslanjali na nedovoljno financirane bolnice i institucionalnu skrb.

U New Yorku, Bronx – dom manjinskog stanovništva s nižim prihodima – imao je puno veću stopu smrtnosti od bogatog Manhattana, unatoč njihovoj blizini.

Ta se razlika odrazila i u londonskim općinama Brent i Westminster. Sami skučeni životni uvjeti nisu mogli objasniti tu razliku. Pravi krivac bilo je loše upravljanje zdravstvom.

Bolnice su postale mlinovi smrti, gdje su neprovjereni tretmani poput mehaničke ventilacije često nepromišljeno primjenjivani, pretvarajući bolesti koje se mogu podnijeti u smrtonosna stanja.

Istovremeno, pacijentima su bili uskraćeni obiteljski posjeti, pravilna prehrana i mogućnosti ranog liječenja, što je samo ubrzalo njihovo propadanje. Dokazi su nepobitni. Ono što je lažno nazvano “pandemijom” zapravo je bio pažljivo orkestriran napad na ljudsku slobodu, dostojanstvo i zdravlje.

Zapanjujući porast smrtnosti kojem smo svjedočili u raznim zemljama nije bio rezultat širenja smrtonosnog virusa, već izravna posljedica vladine medicinske tiranije, prisilnih naredbi i sustavne obmane.

Kada su ljudska bića terorizirana i panično izolirana, kada su im uništena sredstva za život, gubi se smisao života, a financijska propast postaje norma.

Kada lažno testiranje, prisilna izolacija i uskraćivanje ranog liječenja pretvore bolnice u domove patnje, postaje jasno da kriza nikada nije bila vezana za javno zdravstvo. Radilo se o nadzoru i kontroli nad stanovništvom.

Kada širenje straha pretvori smrtnost u oružje masovnog poslušnosti; kada bolnice rade pod pravnim imunitetom dok medicinske pogreške vrtoglavo rastu; kada se učinkoviti tretmani potiskuju u korist štetnih protokola; kada se naručuju eksperimentalne injekcije unatoč njihovim katastrofalnim nuspoma, tada istina izlazi na vidjelo.

A istina je da najveća prijetnja čovječanstvu nije bio virus, već same institucije, kojima je bila povjerena zaštita od njega. Karantene, propisi, psihološki rat – to su bili pravi uzroci prekomjerne smrtnosti. Istraživanja to dokazuju. Patnja to potvrđuje. Laži to otkrivaju.

Nije bila pandemija. Bila je to namjerna demontaža društvene otpornosti, potaknuta geopolitičkim agendama i korporativnim iskorištavanjem.

Ako ne prepoznamo korijenski uzrok – medicinsku tiraniju koja je dijelila, razbolja i tlačila stanovništvo – riskiramo ponavljanje povijesti pod još mračnijim okolnostima.

Zaključak

Pandemija nikada nije bila o virusu. Radilo se o kontroli, o podređivanju stanovništva da prihvati medicinsku tiraniju pod krinkom javnog zdravstva. Dokazi su u podacima: prekomjerna smrtnost nije uslijedila širenjem virusa, već je bila uzrokovana mjerama koje su se provodile.

Od respiratora do karantena i neuspjelih eksperimenata s “cjepivima”, stvarna pandemija bila je jatrogena (uzrokovana od strane same zdravstvene industrije).

I dok se ne pomirimo s ovom istinom, arhitekti ove katastrofe nastavit će izbjegavati odgovornost, dok će žrtve ostati bezimena statistika u umjetno konstruiranoj krizi.