| |
|
| 16. Oct, 2025 |
  |
Kontrola i cenzura medija
U svijetu preplavljenom informacijama, čovjek se ponovno suočava sa starim pitanjem: tko ima pravo određivati istinu? Nekada su to bili svećenici i kraljevi, danas su to algoritmi, “fact-checkeri” i privatne platforme koje se skrivaju iza plemenite misije “borbe protiv dezinformacija”. Rezultat je nova, sofisticirana cenzura – nevidljiva, ali učinkovita. Ne spaljuju se knjige, nego misli.
Sve češće o granicama istine odlučuju tehnički mehanizmi, a ne javna rasprava. U ime zaštite građana od laži i panike, sustavi filtriranja informacija brišu čitave teme, dok pojedinci i mediji koji postavljaju “neugodna pitanja” bivaju obilježeni kao širitelji dezinformacija. Iako to djeluje razumno, jer nitko ne želi kaos neistina, posljedica je društvo u kojem više nije bitno što je istina, nego tko ima pravo govoriti o njoj.
Znanost je nekada počivala na sumnji i stalnom propitivanju. “Znanstveni konsenzus” trebao je biti trenutni kompromis među dokazima, a ne dogma. Danas se taj pojam sve češće koristi kao politički štit – da se zatvore rasprave i utišaju oni koji misle drugačije. Povijest nas uči da je svaki napredak počeo s manjinskim glasom koji je govorio protiv “opće istine”. Bez tog glasa, i Kopernik bi šutio, a Galileo bi potpisao da je Sunce ipak manji kotač na nebu.
Fact-check portali, iako često pokrenuti s dobrim namjerama, u praksi su postali novi čuvari ortodoksije. Financirani su uglavnom stranim fondacijama i velikim digitalnim korporacijama, koje imaju vlastite interese u oblikovanju javnog diskursa. Kada novinari bez medicinske, pravne ili znanstvene stručnosti ocjenjuju izjave liječnika, profesora ili istraživača, oni ne provjeravaju činjenice – oni ih tumače kroz institucionalni filter. Tako novinar postaje arbitar u područjima koja ne razumije, a znanstvenik koji sumnja – heretik.
Sloboda mišljenja danas nije formalno zabranjena, ali je tehnički ograničena. Platforme brišu sadržaj, algoritmi skrivaju objave, a oznaka “dezinformacija” postaje digitalna stigma. Ljudi se autocenzuriraju jer ne žele riskirati suspenziju računa, gubitak posla ili javnu diskreditaciju. To je novi oblik kontrole – digitalni feudalizam – u kojemu nekoliko globalnih “gospodara” posjeduje infrastrukturu komunikacije, a korisnici su tek kmetovi koji smiju govoriti dok su poslušni.
U pravno uređenom društvu, granicu između istine i laži trebao bi povlačiti sud, ne privatna korporacija. Zakon poznaje razliku između laži koja nanosi štetu i mišljenja koje traži istinu. No, digitalni svijet je prebrz, a sudovi prespori. Zato su države, svjesno ili ne, prepustile ulogu “suca istine” tehnološkim platformama i njihovim partnerima. Time je pravna država izgubila kontrolu nad najvažnijim javnim prostorom – prostorom mišljenja.
Društvo koje se više boji pogreške nego laži, prestaje tražiti istinu. Kada sigurnost postane važnija od slobode, kritička misao umire, a s njom i sama znanost. U digitalnom feudalizmu, ne spaljuju se ljudi – nego njihova vidljivost. Razlika je samo u temperaturi.
|
|
| |
Galerija:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
OPOMENA: Stranica Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji oni objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili je opcija za komentare isključena ...
|
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 16. Oct, 2025 
253 ogleda, 
0 komentara
