Arapska riječ šarīʿa često ima negativnu konotaciju na Zapadu. Taj se pojam često poistovjećuje s „islamskim zakonom“ koji određeni mračni režimi nameću svom narodu. Šerijat tada priziva slike islamskog kaznenog zakona, odmazde ili kamenovanja.

No, značenje riječi šarīʿa u Kur’anu zapravo je mnogo šire – i daleko svjetlije – nego što se obično misli. U Kur’anu, šarīʿa je put koji vodi razumijevanju i poštovanju Božjeg zakona. Etimološki, to je put koji vodi do izvora bistre vode.

Šerijat u islamu: relevantni kur’anski odlomci

Riječ šarīʿa u Kur’anu se spominje samo jednom: „A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem (šarīʿa) određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju,“ Sura 45, ajet 18 – Prijevod: Besim Korkut

Ovdje šarīʿa znači put koji treba slijediti kako bi se približilo Bogu i Njegovom „poretku“, odnosno Božjem zakonu – put koji podrazumijeva nastojanje da se razumije Božanski red.

Kur’an, tekst objave, pokazuje smjer. No, veći dio puta čovjek mora sam prijeći da bi stigao do svjetla: potrebno je raditi na sebi, propitkivati se, naučiti razlikovati. Također, valja odbaciti predrasude i ne slijediti „strasti onih koji ne znaju“ – ovdje se zapravo osuđuje stav onih koji misle da sve znaju, drugim riječima, fanatika.

Razumjeti Božji zakon, dakle, zahtijeva trud i volju

Vrijedi napomenuti da se riječ šarīʿa u Kur’anu pojavljuje još dvaput, ali u izvedenom obliku – u Suri 42 (ajet 13) i Suri 5 (ajeti 48–49).

Citirat ćemo osobito sljedeće odlomke: „On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu (Abraham) i Musau (Mojsije) i Isau (Isus): ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.“ Izvor: Besim Korkut

I ovdje tekst poziva da se ne slijede slijepo oni koji tvrde da posjeduju istinu. Poziva na razlučivanje, na povratak izvoru kozmičkog zakona vlastitom voljom, bez da se čovjek dâ zavarati.

Šerijat u islamu: put prema izvoru bistre vode

Na arapskom jeziku riječ šarīʿa potječe od korijena šaraʿa, što znači „otvoriti“ ili „postati jasan“. Etimološki, to je također „put koji vodi do izvora vode“ ili „put koji vodi prema izvoru bistre vode“. Taj izvor, naravno, jest Bog, ali i ulaz u istinski Život – svijet razumijevanja, mira i Ljubavi. Ta voda također podsjeća na rijeke Raja.

Šerijat bi, dakle, bio put koji vodi prema raju, mjestu obilja i vječnog blaženstva. Bistrina vode simbolizira odsutnost smutnje: strasti i ego su nadvladani, svijest se otvorila.

U tom smislu, ideja šerijata ima duboku paralelu s biblijskim pojmom i Isusovim učenjem o „živoj vodi“ (Ivan 4,14) – obje tradicije govore o istoj stvarnosti: o putu prema Bogu kroz čistoću srca, razumijevanje i ljubav. Izvor: Evanđenje po Ivanu

Na kraju, šarīʿa se može definirati kao put koji vodi prema Bogu. Taj pojam daleko nadilazi zakonodavni aspekt: to je duhovni put, intimno putovanje koje zahtijeva trud i prepuštanje.

Povratak izvoru

Vrijeme je da se šerijat vrati svojem izvornom značenju — kao simbolu puta, a ne prijetnje. Umjesto da ga koristimo kao oružje u ideološkim sukobima, trebamo ga razumjeti kao poziv na pročišćenje duše, razumijevanje drugoga i traganje za istinom.

U svojoj srži, šerijat ne razdvaja ljude – on ih poziva na sklad s božanskim zakonom svijeta, na život u ravnoteži, istini i suosjećanju. On ne pripada ni politici ni institucijama, već svakom čovjeku koji traži svjetlo u sebi.

Ako taj smisao ponovno otkrijemo, šerijat više neće biti predmet straha ni moći – nego most između vjere, razuma i čovječnosti. Put prema izvoru bistre vode nije vlasništvo jedne religije. To je put svakoga tko želi živjeti u istini, miru i ljubavi.

Kršćani i muslimani, unatoč razlikama u obredima i teološkim tumačenjima, u svojoj srži uče iste temeljne istine: da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj svemira, milostiv i pravedan, koji poziva čovjeka na ljubav, praštanje i istinu. Oboje priznaju Abrahama kao duhovnog oca vjere, oboje štuju iste poslanike i svi se okreću prema Bogu u molitvi — kršćani kroz Krista, muslimani kroz Kur’an, ali svi prema istom Izvoru. Kad se musliman moli „Allahu“, a kršćanin kaže „Bože“, oni se zapravo obraćaju istom biću — vječnom, nevidljivom i svemoćnom. Razlika je u jeziku, ne u Bogu; u obliku molitve, ne u srcu koje moli.