Lindsay Hooper, izvršna direktorica Cambridgeskog instituta za održivo vodstvo, objasnila je da su se ekonomski sustavi do sada prvenstveno usredotočivali na financijske pokazatelje, dok su podcjenjivali ovisnost o prirodnim resursima. Tvrdila je da su zrak, voda, tlo i drugi resursi temeljni gradivni elementi svakog gospodarstva.

Istovremeno, upozorila je da trenutni modeli rasta prelaze granice planeta. Potrošnja resursa, zagađenje i otpad dovode do značajnih ekoloških i ekonomskih rizika. Primjeri uključuju nestašicu vode, koja remeti lance opskrbe, pad poljoprivrednih prinosa zbog degradacije tla i smanjenje broja oprašivača, što ugrožava proizvodnju hrane.

Hooper je objasnila da se ti rizici ne uzimaju dovoljno u obzir u ekonomskim odlukama jer se priroda često tretira kao neograničena i besplatna. Zalagala se za uključivanje prirodnih resursa u bilance i dodjeljivanje njihove ekonomske vrijednosti. To bi moglo pomoći u stvaranju dugoročne stabilnosti i učiniti tvrtke otpornijima na rizike.

Kasnije u raspravi naglašeno je da takva transformacija zahtijeva djelovanje vlade. To uključuje, između ostalog, subvencije, poreze, regulatorne zahtjeve i politike javne nabave kako bi se prirodni kapital bolje integrirao u gospodarske sustave.

Predstavnici iz Kine također su ukazali na slične događaje. Song Changqing iz Nacionalne komisije za razvoj i reforme objasnio je model za takozvanu “realizaciju vrijednosti proizvoda ekosustava”, u kojem se prirodne usluge poput čiste vode ili zraka smatraju ekonomskim dobrima.

Istaknuo je da su ljudi do sada često koristili te usluge besplatno, ali bi njihovu pravu vrijednost prepoznali tek kada više ne bi bile lako dostupne.

Druga ključna tema bila je potreba za sveobuhvatnim podacima. Li Pengcheng, predsjednik Mengniu Grupe, objasnio je da su za pouzdanu procjenu prirodnog kapitala potrebne velike količine podataka, a da oni još nisu dovoljno dostupni.

Zaključujući raspravu, Skipper je naglasila potrebu za međunarodno usklađenim standardima za integraciju prirodnog kapitala u globalne ekonomske sustave na usporediv i pravedan način. Također se osvrnula na postojeće pristupe poput određivanja cijena ugljika i predložila proširenje sličnih modela na druge resurse poput vode u budućnosti.

Rasprava se nadovezuje na dugogodišnje debate o cijenama zaštite okoliša. Međunarodne organizacije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetskog ekonomskog foruma više su puta u prošlosti pozivale na globalne poreze na ugljik.

Prethodne izjave vodećih osoba iz poslovnog svijeta i industrije također pokazuju da ideja ekonomskog vrednovanja resursa nije nova. Primjerice, bivši izvršni direktor Nestléa Peter Brabeck-Letmathe već je tvrdio da je voda važna roba koja bi trebala imati tržišnu vrijednost, a ne da se smatra neograničenim javnim pravom.